Nisam više samo mama – prvi radni dani nakon porodiljskog!

Konačno sam se vratila na posao! Posle 12 meseci – sloboda! Imam osam sati tokom kojih nikome ne moram da menjam pelene, pravim kašice i izigravam klovna tokom celog dana. Nema ni prepodnevnih šetnji tokom kojih brinem da ne zapne za ivičnjak, krivim leđa dok pridržavam bebca, a usput teglim sedam punih kesa sa pijace. Kakvo olakšanje, moj život tek počinje!

Prvi radni dan je prošao u čavrljanju sa kolegama, uglavnom sam pričala o bebi. Oni su pokušali da pričaju o tome šta se dešava u firmi i kakvih novina u poslovanju ima, kako bih se što brže vratila u formu. Ja sam bila kao na ekskurziji i uopšte me te priče nisu doticale. Hej, pa ja sam keva i mogu sve. Koncentracija? Imam je na tone.

Drugi dan sam već morala da se uozbiljim i počnem da radim svoj posao. Klijenti su čekali, ispred mene je stajala gomila ugovora koje je trebalo pregledati i potpisati. Kako bih se opustila, puštam muziku. Omiljenu. „Mama voli bebu“ odjekuje kancelarijom. Gledaju me. Upućujem im nežan pogled, imam potrebz da ih zagrlim i nunam. Shvatila sam da sam odlepila onda kada sam se novom kolegi obratila sa „dušo“. Ok, moram da se unormalim. Krećem na sastanak.

Dok klijenti iznose svoje želje i sklapaju finansijsku ponudu, crtam srca. Sve vreme u sebi pevam „Mama voli bebu“ trudeći se da ne zapevam naglas. Odjednom me obuzima potpuna teskoba, anksioznost i strah. „Da li je sve ok? Da li je jela? Sad sigurno vrišti jer je udarila glavom o ivicu stola sa koje sam sinoć slučajno otkinula gumenu zaštitu! Ja sam grozna majka!“ Sto stvari, uglavnom negativnih mi u minuti prolazi kroz glavu. Klijent priča i priča, a kod mene u svesci i dalje stoje samo nacrtana srca.

work-desk-1205159_1920

Dok sam posle sastanka pokušavala da sklopim u glavi klijentovu priču, naravno da su mi na pameti bili jedino bataci koje sam namenila za sutrašnji ručak, a najveći problem prilog koji ću uz njih da poslužim i kako da ih dobro otkostim jer neću biti tu da hranim bebu, a pobogu samo ja znam kako da je pravilno nahranim!

Pred kraj radnog vremena već sam zamišljala kakav strašni ojed moja beba ima na guzi jer je verovatno niko tokom dana nije presvukao. Na putu do kuće sam prošla kroz jedno crveno svetlo, u piljarnici tražila kremu protiv ojeda, a u stan uletela kao da mi život zavisi od brzine kojom uđem.

Moja beba je sedela sa bebisiterkom na podu, nasmejana slagala plastične kocke jednu na drugu, a kada me je videla potrčala mi je u zagrljaj.

Sve brige su nestale. Ona je dobro. Ona je odlično. I srećna je. Nasmejana.

A ja, da li sam luda? Da li potpuno bespotrebno brinem i dozvoljavam sebi propuste na poslu zbog manjka koncentracije?

Mislim da ne. Mislim da je svakoj ženi koja se posle 12 meseci (a čak i manje) provedenih sa bebom vrati na posao potreban bar jedan mesec da se vrati u formu. Da počne da veruje ljudima sa kojima ostavlja bebu. I da prestane da brine. Dobro, nikada nećete prestati da brinete, ali će se intenzitet osećanja koja nastaju usled brige sigurno smanjiti. I naučićete da živite i radite sa tim osećanjima.

Jer biti mama je divan posao. A biti zaposlena mama – herojstvo zbog kog treba da budemo ponosne.

Tekst : Sanja Grandić

Photo: dreamstime.com

 

Leave a Comment

Scroll to Top