Mama, mi smo samo mali ljudi koji imaju svoje vrline i mane

Ja sam dete. Jedem, spavam i igram se – tako rastem! Čini mi se da najviše porastem dok se penjem na drvo. Juče sam konačno uspeo da dohvatim dugme za pozivanje lifta. Kako sam samo bio srećan. Mama i ja smo vikali bravoooo i tapšali. Toliko sam čekao taj dan.

Ipak, i dalje sam mali.

Ne znam da pišem, ne znam da čitam, brojim do 10 ( i dodam poneki broj nakon 10), prestao sam da brkam boje . Knjige nisu nešto što me zanima. Mama se stvarno trudi da mi svaki put kupi lepšu i bolju knjigu. Više mi se sviđaju tatini predlozi – roleri, bajs, klizanje, sankanje… Nemoj mama da se ljutiš što mi je plivanje draže od bajki. Ne plaši se što sam stao na rolere, iako drugi mališaneri to ne rade. Nisam kao oni.

Mama pokušava da me nauči da crtam ( mada ni njoj to nije jača strana). Rekla mi je da je Sunce žuto, trava zelena, a oblaci plavi. Kada se vratila sve je bilo plavo. Pitala me je da li vidim sve boje. Naravno da ih vidim. Sve je plavo – jer ja volim plavu boju! Moje Sunce je plavo, moja trava je plava! Moj savršeni svet je plav. Ne boj se mama, Sunce će ostati žuto i trava će ostati zelena, moj papir neće promeniti svet u tvojim očima, samo mi dopusti da na papiru sve bude po mom. Neće mama ni tvoj stomak biti tako velik , kao na crtežu za 8.mart.

Stvarno nema potrebe da me upišete na engleski, sada sa tri godine. Naučio sam da kažem “lets go”, jer tako kaže moj omiljeni junak u crtaću. To nikako ne znači da treba da sedim i učim druge engleske reči. Meni ni sve reči koje ti mama izgovaraš nisu bas najjasnije.

Ne bi smeli oblačiti nama – deci stvari koje ne smemo da uprljamo. Zašto sam na igralištu ukoliko ne smem da ozelenim kolena i uprljam patike? Trebalo bi zamoliti sve mame, da nam nikada ne obuvaju one neudobne cipele u kojima ne možemo da jurišamo i penjemo se.

I da se pitamo nešto, mi, deca zabranili bismo da nas vodite u kafiće. Mi ne možemo da sedimo mirno. Mi nismo mirni mi smo vrtiguzi- nestašni i glasni .

Mama, molim te , nemoj me voditi u šoping. Diraću ofingere, i kada moja mašta proradi, postaću superjunak koji će se sakriti u onaj ringišpil sa pidžamama. Taj deo u radnji mi je omiljeni, mada mi nije baš jasno zašto su napravili ringišpil za pidžame…

Ne upoređujte nas! Moj drugar je počeo da priča pre mene, a ja sam prohodao pre njega. Moja drugarica je pevala pesmice a ja sam jedva znao da kuca kaže av-av. Sada pričamo isto, hodamo i pevamo. Neko lepše crta, neko lepše peva , neko je neustrašiv, neko je avanturista, neko je sportista. Mi smo mali ljudi. Imamo svoje vrline i mane. Nismo bolji ili gori od drugih. Samo smo drugačiji. I Vi mame, ste sve dobre i najbolje nama, Vašoj deci. Mi Vas ne upoređujemo, ne ocenjujemo i ne ogovaramo sa drugarima. Mi Vas volimo i prihvatamo takve kakve jeste. Nije važno da li je moja mama dojila, a njegova nije, kao što nije važno ni to da li su njene patike nove ili je nasledila od sestre. Brokoli ili šargarepa, sok ili voda, pelene ili noša… Zar je bitno kada, kako i zašto nešto znamo ili ne znamo?

Danas je kišan dan. Molimo VAS vodi me napolje. Obujmo gumene čizme, kabanice i skačimo po baricama! Ne brani mi da sneg diram golim rukama. Tako je hladan i čudan osećaj je držati tu ledenu grudvu. Drage mame, ne branite da po vrelom letnjem danu polivamo glavu vodom. I moja mama se nasmejala, pre nego što se setila da treba da bude ozbiljna  i da na glupiranja ove vrste reaguje kritikom. Zar ne mama?

Mama, pusti pravila! Skači, prosipaj, boji, mesi i ljubi! Neka Sunce bude u tvojoj omiljenoj boji, a naše vreme neka bude samo naše, obojeno našim bojama , na naš poseban način…

Ne znamo hoće li naše želje neko čuti, hoću li sutra skakati po prolećnim baricama sa gomilom drugara i hoćemo li smeti da se valjamo i prljamo bez opomena. Možda sutra jednoj mami ne bude važno što njena devojčica i dalje ne zna da priča, možda mama neke Saške sutra ne bude ljuta što Saška ne zna da veže pertle, možda nekog Ognjena mama neće izgrditi jer je poderao kolena… Možda je sve ovo napisala jedna mama koja čuje dečije srce, i koja i dalje, ponekad, svet posmatra dečijim očima…

Tekst: Kristina Mitrić

Photo: dreamstime.com

Leave a Comment

Scroll to Top